Rodio se oko 340.g. Obitelj mu je bila kršćanska. Nakon očeve smrti, majka ga je povela u Rim dok je još bio dječak, te ga je pripremala za državnu karijeru, pruživši mu dobro obrazovanje u retorici i pravu. Oko 370. godine pozvan je da bude upravitelj pokrajina Emilije i Ligurije, sa sjedištem u Milanu. Upravo se ondje ražarila borba između pravovjernih kršćana i arijevaca, posebice nakon smrti arijevskoga biskupa Ausencija. Ambrozije se uključio u spor kako bi primirio protivničke strane, a njegov je autoritet bio toliki da ga je, premda tek običan katekumen, narod aklamacijom izabrao za milanskoga biskupa. Upoznao je i naučio tumačiti Bibliju prema djelima Origena, neupitnoga učitelja “aleksandrijske škole.” Na taj je način Ambrozije u latinsko područje prenio onakvo promišljanje o Pismima kakvo je započeo Origen, označivši tako na Zapadu početak prakticiranja božanskoga čitanja Svetog pisma – lectio divina. Metoda takva čitanja bila je vodiljom sveg Ambrozijeva propovijedanja i svih spisa, koji su se nadahnjivali upravo na molitvenom slušanju Božje Riječi. Umro je u Milanu noću između 3. i 4. travnja 397. godine, u zoru Velike subote. Dan ranije, oko pet poslijepodne, počeo je moliti, polegnut u postelju, raširenih ruku u obliku križa. Sudjelovao je, tako, u svečanom vazmenom trodnevlju, u smrti i uskrsnuću Gospodinovu. “Vidjeli smo kako mu se miču usne, no nismo mu čuli glasa”, svjedočio je Paulin, vjerni đakon koji je na Augustinov poticaj napisao Ambrozijev Život.