GRCI, FILIP I ANDRIJA I PŠENIČNO ZRNO

Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

            Da bi razumjeli današnje sveto evanđelje moramo ga smjestiti u kontekst. Ono spada u 12-o Ivanovo poglavlje koje započinje oživljavanjem Lazara, nastavlja se opisom svečanog ulaska u Jeruzalem, a onda dolazi ono što smo slušali, kako Gospodin Isus govori o životu i smrti na temelju usporedbe o pšeničnom zrnu

  1. Grci

            Neki Grci koji su došli se pokloniti u Hram u Jeruzalemu htjeli su vidjeti Gospodina Isusa. Htjeli su vidjeti čudotvorca i kralja, onoga koji je oživio Lazara i onoga kojeg je narod veličanstveno dočekao kada je ulazio u Jeruzalem.  No, oni ne prilaze izravno Gospodinu Isusu, nego se obraćaju apostolu Filipu. No, Grci imaju jednu veliku manu, a to je da su mnogobošci. Njima je Gospodin samo jedan u nizu bogova. Oni, nadalje, maju sliku boga koji je silan i moćan, ali i koji je pokvaren kao što su bili pokvareni grčka božanstva, koja su naposljetku vjerojatno i demonske naravi. Dakle, oni žele Boga vidjeti iz znatiželje. Svi se možemo usporediti s Grcima s onima koji Boga žele vidjeti. Kakvi su naši motivi? Želimo li Boga vidjeti da nas izliječi, da nam pokaže neko veliko čudo ili pak iz nekog drugog razloga? Jedini razlog zbog kojega bi trebali žuditi za Bogom je jer Mu želimo služiti, kako nam Gospodin i govori: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“

  1. Filip i Andrija

            Filip i Andrija nose imena grčkoga porijekla. Filip je još k tome iz Betsaide galilejske, pogansko kraja, dakle, mjesta gdje je blizak grčki mentalitet po pitanju božanstava. Filip ispunjava želju Grka te im želi osigurati „vidjeti Gospodina“. No, ipak ne odlazi sam do Isusa, nego prvo odlazi kod svojega sudruga apostola Andrije.  Njih dvojica zajedno odlaze do Gospodina Isusa prenoseći Mu molbu Grka.
Kao što se možemo usporediti s Grcima, možemo se usporediti i s Filipom i Andrijom. Osim što želimo vidjeti Gospodina naravnim očima i to stvarnoga, onakvog kakav On jest, mi Njega i gledamo i možemo ga vidjeti i susresti na duhovan način u svetim sakramentima u našim bližnjima. Stoga, mi katolici smo apostoli Gospodinovi poput Filipa i Andrije. I pogani te oni koji Bog traže od nas očekuju da ih dovedemo k Gospodinu. Ako i ne možemo sami, tu je zajednica tu je i Andrija, tako da mi kao Crkva imamo mogućnost ovome svijetu pokazati Gospodina.

  1. Pšenično zrno

            Kada Filip i Andrija Gospodinu Isusu poručuju želje Grka On počinje priču o pšeničnom zrnu i to svečanim tonom govoreći „Amen, amen“ ili „zaista, zaista“. Pšenično zrno da bi donijelo ploda mora pasti u zemlju, istrunuti, kako bi onda niklo, raslo i donijelo plod.  Pšenično zrno simbolizira korisnog čovjeka koji ima konkretne rezultate u svojemu životu. No, prisjetimo se i one prispodobe o plodnome tlu. Tako možemo reći da pšenično zrno mora pasti na plodno tlo kako bi donijelo obilat plod. To pak znači da katolik umire ovome svijetu, umire grijehu, umire sebičnosti tako što služi Bogu preko svojih bližnjih. Kako više služimo Bogu preko bližnjih tako više umiremo ovome svijetu te donosimo obilat plod. Taj plod je ono što nam Gospodin govori „Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.“ Dakle, plod ili nagrada nam je priznanje od samoga Boga živoga, koji se po nama proslavljuje u ovome svijetu. Gospodin Isus pak nas sve privlači k sebi svojom smrću na križu. On je umro doslovno. On je doslovno bio pokopan. On je doslovno i uskrsnuo jer je vršio volju Očevu te je poput pšenice umro i donio obilat plod. Njegov plod je zajednica spašenih, Crkva.

Prepoznajmo se i u Grcima i u Filipu i Andriji i u pšeničnom zrnu. Od Grka postanimo Filip i Andrija, a potom zrnje koje umire služeći bližnjima i Gospodinu kao bi donijeli plod, tj. kako bi nas Otac nebeski počastio. Tako neka bude, amen.

SVI ČLANCI