IVAN KRSTITELJ – GLAS KOJI VIČE U PUSTINJI

Iz 61,1-2a.10-11, Lk 1,46-50.53-54, 1Sol 5,16-24, Iv 1, 6-8.19-28.

            Treća nedjelja došašća je nedjelja radosti, a na to nas upućuje i Božja riječ koju smo slušali. I prorok Izaija nam govori: „Radujem se u Gospodinu radujem…“, umjesto psalma smo slušali Marijin „Veliča“ koji započinje riječima: „Veliča duša moja Gospodina…“, i sveti Pavao u svojoj Prvoj poslanici Solunjanima nas poziva na radost: „Uvijek se radujte!“ Sveto evanđelje po Ivanu koje govori o Ivanu Krstitelju također nas poziva na radost kada nam naviješta dolazak Gospodnji.  

            Ivan Krstitelj je, rekli smo prošle nedjelje, preteča Gospodinov i jedini prorok koji je vidio Mesiju – Krista Gospodina. On je kruna i sažetak svih proroka. On sam priznaje da nije Krist te se opisuje kao „glas koji viče u pustinji.“ Njegovo ime znači „Gospodin je milosrdan“. I to je bila njegova proročka poruka, ljude pozvati na obraćenje da osjete milosrđe Gospodnje.

            Put obraćenja je put izlaska iz pustinje; iz mjesta pustoši u mjesto gdje „teče med i mlijeko“. Ivan je glas koji viče u pustinji, dakle, koji viče u vrtlogu naših grijeha da pripravimo put Gospodinu. To se događalo s onu strane Jordana u Betaniji, dakle, izvan obećane zemlje. No, iz svetoga grada Jeruzalema dolaze svećenici i leviti, a leviti su između ostaloga imali i službu policije, koji  ispitaju Ivana Krstitelja. Sumnjaju da je on ili Ilija koji ima doći ili Krist. No, Ivan niječe, niti je Ilija niti je Krist. On čak niječe i da je prorok. On sebe opisuje skromno kao „Glas koji viče u pustinji“. A što viče? „Poravnite put Gospodinov!“ Naime, ti isti svećenici koji su trebali Bogu služiti i koji su trebali se radovati zbog dolaska Mesije, oni niti Bogu služe niti se Bogu raduju. Znaju da su korumpirani i da im vjera služi ako izvor prihoda. Oni se stoga boje Mesije te mu se ne raduju. Boje se kazne za svoje grijehe. No, oni ne poznaju Boga i ne znaju kome služe. Zato i Ivan Krstitelj kaže: „Među vama stoji onaj koga vi ne poznajete.“ I mnogi drugi su poradi njih imali krivu sliku o Bogu, stoga Ivan ima misiju to ispraviti. Ivan svojim djelovanjem pokazuje da svakome obraćeniku Bog iskazuje milosrđe. To je radost koju nam on prenaša.

            I nama je Ivan „glas koji viče u pustinji“ katolicima XXI. stoljeća  „Poravnite put Gospodinu“. Iščekujemo dolazak našega Gospodina Isusa Krista i to moramo činiti u radosti. Ne trebamo se bojati Boga, kao što su ga se bojali svećenici u Jeruzalemu te zbog toga ispitivali „sumnjivce“. Potrebno je samo poravnati putove našega života. To znači radovati se uvijek, moliti se bez prestanka i u svemu zahvaljivati. To znači da sve što čujemo o našoj vjeri ili o nekome da prije svega provjerimo. To znači dobro zadržati i zle sjene se kloniti.

            Glas iz pustinje je naposljetku i naša savjest koja govori: dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Svaki čovjek ima savjest, taj glas Božji u nama iliti možemo slobodno nazvati savjest Ivanom Krstiteljem. No, našu savjest treba i čuvati od „svećenika i levita jeruzalemskih“ jer mnogi nam žele iskriviti savjest, posebice oni koji Boga preziru ili ga niječu. Ta religijska elita današnjice su mnoštvo ideologija i ideja koja nas žele porobiti. Ta religijska elita su i mnoge nepravde koje se nanose nama kao vjernicima. Zato, našu savjest čuvajmo od svega toga te neka ona bude u nama zaista Božji glas koji nas uvijek potiče na radost u Gospodinu u obraćenju. Tako neka bude, amen.

SVI ČLANCI