O MUCI DUŠE

Iz 50, 4-7, Ps 22, 8-9.17-18a.19-20.23-24, Fil 2, 6-11, Mt 26,14 – 27, 66.

Draga braćo i sestre!

            „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ Zavapio je naš Gospodin kada je visio na križu, a ta vapaj dolazi iz Psalma 22 kojega smo maločas slušali. Taj vapaj najbolje opisuje u kakvoj je muci bio naš Gospodin, koliko je Njegova presveta duša patila. Isus Krist u nama svemu je jednak osim u grijehu, Bog je, dakle, uzeo lik sluge kako bi izliječio ljudski rod od grijeha. Taj isti ljudski rod kojega Bog spašava, pokazuje se vrlo nezahvalan. Malo slavi i časti Spasitelja, a onda viče: „Propni ga, propni!“

 Ako nam Bog nije po volji, ako Bog ne uslišava naše želje i potrebe, Bog nam više ne treba. Mi tako postajemo bogovima sami sebima. Nitko nije toliko dobar i pametan kao mi sami. A u takvim trenucima kada smo odbacili Boga, naša duša prolazi tešku kalvariju. Htjeli mi ili ne htjeli, duša naša viče: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ No, moramo dozvoliti da taj vapaj postane Kristov vapaj, da taj vapaj ne označava beznađe, nego iskrenu potrebu za Bogom. Zato ćemo danas promišljati o muci naše duše, o drame našeg ljudskog života u svijetlu Kristove muke.

  1. Ljudska hvala. Čovjek je sav sretan i radostan kada ga ljudi hvale. Volimo čuti naše ime u dobrome kontekstu, volimo biti dobročinitelji i plemeniti u očima svijeta. A kako smo samo povrijeđeni kada je netko nezahvalan prema nama, unatoč tome što smo toliko i toliko dobra mu učinili. Koliko naša duša ima muke kada je teško povrijeđena zbog ljudske nezahvalnosti, posebice od naših najbližih. No, sada malo promotrimo Kristovu situaciju. On prije svoje muke koja ima spasonosni karakter, ulazi u Jeruzalem. Narod ga dočekuje, zaista, kao Mesiju. Kliče mu i baca pred njega haljine. Očekuje od Njega da povrati slavu slavnog Davidova kraljevstva. No, nakon što Gospodin pokazuje da dolazi kao Mesija mira, da dolazi kao sluga-patnik, narod se razočarava i ne zna više što bi s takvim Mesijom. Stoga, odjednom mijenja mišljenje te viče: „Propni ga, propni!“ Dakle, nemojmo nikada ništa očekivati, a ponajviše hvalu, od ovoga svijeta jer je ništavna i prolazna poput vatre od šibice. Radije mi sami budimo zahvalni Bogu zbog Njegove pregorke muke koju je podnio poradi našega spasenja.
  2. Očekivanja od svijeta. Koliko muke ima samo čovjek kada ima očekivanje od ovoga svijeta; očekujemo da ima mjesta za nas na ovome svijetu, očekujemo pravdu od društva, očekujemo sreću i zadovoljstvo, očekujemo zdravlje i mir. Ništa od navedenoga ne može nam pružiti svijet. Svijet u sebi nosi samo klicu smrtnosti i prolaznosti. Pogledajmo samo što se događalo na Cvijetnicu u Jeruzalemu. Jeruzalem se sav uskomešao kada je Isus ušao slavno u grad. Mnogi su se pitali tko je ovaj. Mnogi su potom imali veliko očekivanje od njega. Čak i njegov učenik Juda je očekivao od njega svjetsku slavu i silu. Kada je vidio da je njegovo očekivanje propalo, izdao je svojega Gospodina za trideset srebrnika. Cijenu Boga procijenio je koliko je vrijedio jedan rob onog doba. Nemojmo zato očekivati ništa od ljudi i ovoga svijeta. Jer za druge ljude i za svijet smo samo robovi – oni koji služe besplatno za interes svojega gospodara. Također, broj trideset označava tugu i plač, nemojmo stoga naš život tratiti na materijalna dobra i na očekivanje zadovoljstva u ovome svijetu. Draga braćo i sestre! Muku duše ublažava nam muka Gospodina našega Isusa Krista. Stoga, neka u ovaj Veliki tjedan naša duša uđe po Muci Isusovoj. Zahvalimo Bogu što smo kršćani, zahvalimo Bogu što nas je spasio od vječne propasti, zahvalimo Bogu što ima toliku ljubav za nas grešnike, zahvalimo Bogu za svaku muku koju naša duša trpi jer svaka muka može biti spasonosna ako ju mi pridružimo presvetoj Muci Božjoj. Uvijek kada imamo muku u životu, mislimo na muku Kristovu i budimo zahvalni Kristu Bogu što je dao smisao muci. Jer zaista, bez Kristove muke, muka naše duše bila bi besmislena. Tako neka bude, amen!